عن عبد الله بن عمر رضي الله عنهما قال: «قد أصاب عمر أرضًا بخيبر. فأتى النبي صلى الله عليه وسلم يستأمره فيها. فقال: يا رسول الله، إني أصبت أرضًا بخيبر، لم أُصِبْ مالًا قَطُّ هو أنفس عندي منه، فما تأمرني به؟ فقال: إن شِئْتَ حَبَّسْتَ أصلها، وتصدقت بها. قال: فتصدق بها، غير أنه لا يُباع أصلها، ولا يوهب، ولا يورث. قال: فتصدق عمر في الفقراء، وفي القربى، وفي الرقاب، وفي سبيل الله، وابن السبيل، والضيف. لا جناح على من وليها أن يأكل منها بالمعروف، أو يطعم صديقًا، غير مُتَمَوِّلٍ فيه»، وفي لفظ: «غير مُتَأثِّلٍ». المزيد
Od Abdullaha b. Omera, r.a., prenosi se da je rekao: "Omer je dobio zemlju u Hajberu, i došao je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da ga upita šta mu naređuje da učini sa njom. Upitao je: 'Allahov Poslaniče, dobio sam zemlju u Hajberu, nikada nisam imao vredniji imetak, pa šta mi naređuješ da uradim s njim?' Poslanik reče: 'Ako hoćeš, zadrži njenu osnovu i udijeli je kao milostinju.' On ju je udijelio kao milostinju, osim što se nekretnina ne prodaje, niti poklanja niti nasljeđuje. Omer je od nje dijelio siromasima, rodbini, za oslobađanje roblja, davao za borbu na Božijem putu, putnicima, gostima. Ne smeta da onaj ko se brine o njoj uzima i hrani se od nje na uobičajen način ili da počasti prijatelja, ali da ne uzima, osim po potrebi." U jednoj verziji stoji: "...da ne prisvaja osnovu te imovine kao da je njegova od davnina."